kopljar.net contact | biography | bibliography | links | on artist | works  
       
   

Johannes Rauchenberger, Dante Catches Light

Dante hvata svjetlost
Zašto Pakao i Raj trebaju mrtvu prirodu, šumu, ispitnu stanicu za žarulje i svjetleće odijelo: Bilješke o konstrukcijama K12 i K13 Zlatka Kopljara

Johannes Rauchenberger, Graz

Kako suprotstavljena i sukobljena područja suvremenog shvaćanja svijeta, kao primjerice mikro i makropolitika, lokalno i globalno, postkapitalizam i postsocijalizam, materijalistički i metafizički stav, mogu razviti bezuvjetni estetski potencijal? Hrvatski umjetnik Zlatko Kopljar, u čijim se radovima povezuju likovna umjetnost i performens, 90-tih je godina razvio "konstrukcije“ (indeksi "K") koje njegovo vlastito tijelo uz iznimno jak zahtjev za prisutnošću mapiraju u taj prostor pun napetosti.
U ulozi „javnog tijela“ umjetniku je svojstvena radikalna funkcija zastupnika. U "konstrukcijama" Zlatka Kopljara pritom se manifestira etički element kao "bitno određenje umjetničkog čina" . Umjetnik kritizira puku samorefleksivnost, štoviše autizam koji nalazi kako u građanskom društvu tako i u konformizmu umjetničkog rada. No Kopljarova jedina vodilja kod konstrukcija jest njegov unutrašnji glas. S obzirom na kritiku to zvuči gotovo i previše lijepo, a da bi bilo istinito, uzmemo li u obzir da je taj motiv svaki od nas jednom nazivao svojim. Ali kada smo ga se onda odrekli? Kada ga se moramo odreći? Možda onda kada smo na pragu uspjeha? Ili onda kada trebamo doseći ekonomsku svijest? Ili razviti želju za moći?
U beskomprimisnosti svojega umjetničkog djelovanja Kopljar ide tako daleko da čak inscenira "čistu nemoć" , a da pri tome ne prelazi granicu kiča. Posljedica toga može biti da kleči u centru New Yorka pred hramovima kulturne, gospodarske i političke moći (K9), ili da na asfaltnoj cesti između Hrvatske i Bosne mjesto na kojemu je u bombardiranju poginuo njegov otac obilježi datumom pogibije (K6) ili pak da ulaz u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu zakrči betonskim blokom teškim sedam tona (K4). „Na razini koncepcije upravo je uvođenjem konstrukcije Kopljar sebi osigurao stvaralačku slobodu, otvorenost i fleksibilnost forme te oslobađanje od svake uobičajene klasifikacije umjetničke produkcije."
„Jednom vrstom novog egzistencijalizma“ (M. Šuvaković ) Kopljar računa na uvjerljivu moć slika koje se izmjenjuju između koncepta, konstrukcije i velikih osjećaja: posljednje dvije "konstrukcije", K12 (2007) i K13 (2009) predstavljene u ovoj knjizi premiještaju performativnu moć nazočnosti iz egzistencijalne nužnosti performera u zahtjev za afirmacijom usred ravnodušnosti suvremenog poimanja života. K12 se kao hibridna instalacija bavi ambivalentnošću egzistencijalnih graničnih doživljaja prikazanih u obliku happeninga beznadnosti, propasti i smrti te njihovog prevođenja u neki „onaj svijet“. U konstrukciji K13 se svjetleća figura, nositelj svjetla, svjetleća zgrada i svjetleća kugla preklapaju u povezani vizualni doživljaj koji prerasta u esteski bezuvjetan kontrapunkt: ravnodušnost dodataka s višekratno narušenom metaforom pretvara se u bezuvjetnost svjetlećeg zora.

K12
Povezni element između konstrukcija K12 i K13 jest doživljaj svjetlosti. Dok je on kod K12 još zbiljski vizualni doživljaj s haptičkim osjetom Mjeseca paloga na tlo kao začudne metafizičke nazočnosti, kod K13 se taj Mjesec doduše još citira, ali ostavlja po strani kako bi se mogao ostvariti još veći cilj: ulazak u kuću punu svjetiljki. U oba slučaja je šuma ta koja predstavlja početak prizora u koji umjetnik uklapa svoje mitove.
U sumrak, na rubu šume postajemo svjedoci žanr scene s polupraznim bocama, takoreći mrtve prirode u velikom stilu proslave u prirodi akustički potcrtane glasanim cvrkutom ptica. No, o "živoj prirodi" nema ni govora, jer u pozadini vidimo samog umjetnika - obješenog o jedno od drveća. Očajnički je čin ireverzibilan, nagon da budemo nazočni medijski je razumljiv sam po sebi. Kamera je pričvršćena i fiksira video u pokretu u statičan prizor, ništa se ne miče, vidi se samo polagano ljuljanje obješenog tijela popraćeno zvukovima šuštanja lišća u gaju. Riječ je o komprimiranom trenutku "poslije", dok prisutni leš još uvijek visi o drvetu. Umjetnik performer Kopljar već je unaprijed isplanirao sve detalje: namjera mu je bila pretvoriti scenu u umjetničko djelo u kojem fiksirana situacija prikazuje apsolutni trenutak "poslije": u prednjem dijelu mrtve prirode prikazani su relikti koji podsjećaju na one s neke proslave, kao da su očevici upravo bili tu, popili nešto i onda opet otišli. Očito su i bili tu. Prikazano je što se događa poslije njegovog samoubojstva, šoka, opažanja, prije no što stvarni život opet pođe svojim tijekom. Vidimo tek onaj prizor u kojemu je već prekasno, u kojemu je sve već učinjeno, izvedeno, neopozivo i bespovratno, u kojoj su se očevici okrijepili, ali obješeno tijelo ipak ostavili da i dalje visi o drvetu. Upravo u tom trenutku potpune odsutnosti i ireverzibilnosti, u kojemu se cvrkut ptica pretvara u prijeteće izrugivanje, u drugom videu statično vođenje kamere postaje intenzivno zumiranje: vidimo umjetnika odjevenog u crno odijelo s bijelom košuljom kako intimno tetoši svjetleću kuglu, koncentriranog, potpuno predanog, uživljenog, sretnog. Kleči pred kuglom, gleda je tako intenzivno kao da je začaran ljepotom toga prizora. Kao potpuno iznenanađenjue video prikazuje trenutak moguće preobrazbe života, možda kao metafizički čin, kao "visio beatifica“ (Joachim de Fiore) ili jednostavno kao iluzionističku sugestiju. Bilo kako bilo, Kopljara ovdje zanima osjetilan, slikovit doživljaj, izvan vremena i prostora, a naposljetku čaki i ono "iznad čega se ništa veće ne da misliti“ (Anselmo Canterburyjski).
Na kraju između ta dva videa vidimo fotografiju na kojoj se umjetnik nalazi ispred osvjetljene zgrade. S odnosu spram radikalnosti dvaju ranijih videa riječ je o čeznutljivom pogledu na svjetleću zgradu u koju umjetnik želi ući. Ulazak u ovu građevinu, toranj TEŽ-a na ulaznoj cesti u Zagreb, koji u svojoj čistoj rasvijetljenosti djeluje gotovo nadrealno, zapravo je neka vrsta umjetnikovog dječačkog sna. Očito je jedini smisao te zgrade da svijetli, što je u ono vrijeme kada je umjetnik bio dijete bilo još lakše uočljivo, jer gradovi još nisu bili preosvijetljeni. Međupostaja u šumi s radosnim vizualnim doživljajem u odnosu na prikaz iz očaja obješenog tijela na sučeljenom videu završava pogledom na zgradu, a ta građevina, taj toranj, cilj je najnovijega K13.

K13
U najnovijoj Kopljarevoj "konstrukciji" K13 taj će SVJETLEĆI TORANJ postati mjesto apsolutne predstave. K13 prvi će puta biti prikazan u sklopu manifestacije "Štajerska jesen 09" (Steirischer Herbst 09) u galeriji "Minoriten-Galerie" u Grazu te nakon toga i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. I u ovoj je konstrukciji početak preobrazbe opet u šumi, ali ovaj puta ne vidimo protagonista obješenog ili kako grli kuglu, već kako se penje kroz tamnu šumu kao obasjana svjetleća figura odjevena u eleganto odijelo, prolazeći čak i mimo one kugle koju je u konstrukciji K12 još tetošio, a koja sada leži na zemlji i izgleda kao pali puni Mjesec. Već su pojedini iluminatori srednjovjekovnih slika stvaranja Svijeta slikali neodoljive bezvremenske prizore u kojima se Svijet pretvara u malu kuglu nad koju se naginje velika pojava. U doslovnom slikovnom pamćenju fotografije, koja tobože vjerodostojno prikazuje zbilju, slike izlazeće Zemlje snimljene prigodom spuštanja na Mjesec pred točno 40 godina izazvale su metafizičku jezu zbog sučeljavanja onoga što je čovjeku izvedivo s napuštenošću kozmosa i tamom nebeskog svoda nad Mjesecom. Bez obzira predstavlja li K13 modno osmišljenog nositelja svjetlećeg odijela, (doslovno prevedeno:) Lucifera, Prometeja, izbavljeni svjetleći lik koji dolazi do izvora svjetlosnog potencijala svojega svjetlećeg odijela ili jednostavno trgovca svjetlećim sredstvima, na kraju pobjeđuje ona višekratno narušena metafora i to upravo u doba blistajućeg biznisa.

Ulazak u tu industrijsku zgradu iz 50-tih godina otkriva tajanstvenu unutrašnjost: svjetiljke, svjetiljke, svjetiljke. Paučina, željezna vrata, svjetiljke, svjetiljke, svjetiljke. Ta je nadrealna zgrada četrdeset metara visoka, ali samo četiri metra široka. Služila je kao ispitna stanica za žarulje - gotovo muzejski eksponat, pošto je proizvodnja i odavde prebačena u Kinu. Prošlo je 20 godina od definitivnog završetka sekularne utopije 20. stoljeća koja je na svojemu početku za mnoge predstavljala jedinu alternativu kapitalizmu 19. stoljeća i sakraliziranim oblicima vlasti. To što je na početku 21. stoljeća upravo žarulja postala simbolom promjene načina razmišljanja glede korištenja naših resursa prikriveno je ironiziranje vlasti i to ne samo osvjedočenih tehnokrata u Bruxellesu nego i pomahnitalog tržišta u globaliziranom robnom prometu: odakle zapravo crpimo svjetlost i to ne samo za prosvjetljavanje misli, već prije svega za postizanje kolektivnog dogovora o mogućim zajedničkim postupcima?
U zbiljski postojećoj ispitnoj stanici za žarulje na ulaznoj cesti u Zagreb, koja socijalističkoj prošlosti toga grada naravno daje slikovit udio u velikim svjetlećim zamislima čovječanstva, postajemo i sami sudionicima beskonačno dugog pogleda na svjetleću figuru koja je tamo ušla. Vrtlog blistavih svjetiljki - koliko li je samo napona za njihov rad potrebno? – pretvara se u pogled apsolutne orijentacije. Obilazak svjetiljki na svih deset katova pretvara se iz estetskog umreživanja osjetilno spoznatljive energije u implementaciju kolektivne svijesti doslovce prosvjetljujuće etike: jasna spoznaja omogućuje odgovorno djelovanje. "VI STE SVJETLO GRADA."
“Vjerujem da uz pomoć K13 mogu uspostaviti dublju vezu između mašte i stvarnosti. Želim otvoriti novo polje istinskih zajedničkih vrijednosti. Moja je želja da taj toranj u bliskoj budućnosti postane kuća svjetlosti, mjesto okupljanja i razmjene iskustava građana Zagreba. U ovom radu želim spojiti dva koncepta koja urbanisti, političari i oni zaduženi za razvoj projekata obično pobrkaju: grad u funkciji kazališta kolektivne svijesti te grad kao kazališna pozornica kolektivnih, stvarnih događaja." , kaže Zlatko Kopljar.
Civitas terrena grada Zagreba suprotstavljena je umjetnikovom vizionarskom gradu punom događanja. Pri tome se ne misli ni na staru jezgru nekog europskog grada, ni na crkve sa svetinjama ili potencijalima za ukazanja, a niti na trgovačke centre kojih sve više ima i u Zagrebu, već je mišljeno mjesto stvarnog događaja koje generira mit te stoji diametralno suprotstavljeno lokaciji održavanja eventa.
Pitanje "Što da radimo?" Kopljar ne primjenjuje samo na simboličke oblike odgađanja, onostranosti ili plitkih zadovoljenja potreba. Naprotiv, njegova narušena i višekratno zlouporabljena metafora vrtlog je evidencije sile kojoj se ne možemo oduprijeti, a paralizira negativno: to što će ovih mjeseci čak i Edisonova žarulja biti upokojena, s obzirom na klimatske promjene suvremeni je doprinos privatizaciji sekularne nužnosti djelovanja: energija takoreći "relaunched", a po mogućnosti ne na račun drugih. I izvor svjetla valja promišljati kao mit. Gospodarstvu je to nužno nedohvatno, a u tome mu ništa ne pomaže ni prebacivanje proizvodnje žarulja u Kinu. Svjetlost je, kao što je to već dojmljivo rekao i filozof Hans Blumenberg, apsolutna metafora, nerastvoriva u svijetu pojmova , ali ju se može doživjeti estetskim iskustvom. U tome je smislu svjetlost metafora istine. Tamo Zlatko Kopljar obilazi katove tornja svjetlosti. Na kraju bi mu se u doba s one strane svih dekonstrukcija zbog bezuvjetnosti zahtjeva mogli pripisati i danteovski motivi. No, Danteov pogled u nebeski svod i pogled u pakao bili su prije svega apelativne naravi, u inat svim negativistima i onima koji šire strah. Radi se o sada, o danas. A nužnost djelovanja ne jenjava, na što nam ukazuju kako Kopljarove konstrukcije tako i povijest žarulje.

Za umirenje post scriptum: Dante se tada jednostavno vratio sa svojega obilaska Pakla i Raja. A za Zlatka Kopljara je napuštanjem tornja TEŽ-a, kojega smo čak mogli vidjeti da svjetli i iz perspektive helikoptera, završena epizoda sa svjetiljkama. A time i za nas. Svjetleća figura je jednostavno nestala.

Budući da je dodatna vrijednost izložaba činjenica da se one kao takve mogu doživjeti realno-tjelesno, haptički i osjetilno, na ovom mjestu valja formulirati sljedeću utjehu: odijelo se još može realno vidjeti. I ono čak svijetli. Ta relikvija se ne može dobiti ni na suvremenom tržištu: obuzela nas je svjetlost.

1. O "konstrukcijama" Zlatka Kopljara usp..: BRANKO FRANCESCHI: Widerstand und Mitleid. Zur Ethik der künstlerischen Handlung im Werk Zlatko Kopljars, prijevod: Andrea Frank, u: Transkulturalität? Religion und Migration neu denken. Kunst und Kirche 3/2008, Wien 2008, 32-36. Engleska verzija na: http://www.kopljar.net/onartist_details.asp?rb=2
2. Usp. MIŠKO ŠUVAKOVIĆ: Mapping of the Body/with the Body on Performance of Rhetorical Figures of the Body by Zlatko Kopljar, u: ZLATKO KOPLJAR: Mapiranje tijela/tijelom. Mapping of the Body/with the Body, ur. MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Zagreb 2005, 7-25. 3. 1996 na Međunarodnom tjednu performansa "Javno tijelo" u Zagrebu Zlatko Kopljar je uveo svoj koncept o konstrukcijama kao definiciju vlastitog umjetničkog rada. Usp.: FRANCESCHI: Widerstand und Mitleid, 32.
4. Ibidem, 33.
5. ZLATKO KOPLJAR objašnjavajući K9 u razgovoru s Johannesom Rauchenbergerom na izložbi „Gestures of Infinity“ (steirischer Herbst 2007. Detaljnjije u „Präsenzstiftung durch Performance und Codierung des Körpers“ u: JOHANNES RAUCHENBERGER: Körperlichkeit - Materialität - Virtualität: Zeitgenössische Bilddiskurse im Spektrum christlicher Bildlichkeit, u: REINHARD HOEPS (ur.): Handbuch der Bildtheologie, sv. 3: Zwischen Zeichen und Präsenz, Paderborn 2009, u tisku.
6. V.: ZLATKO KOPLJAR: Mapiranje tijela/tijelom. Mapping of the Body/with the Body, ur. MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Zagreb 2005. 7. FRANCESCHI, Widerstand und Mitleid, 33.
8. Usp. esej MIŠKA ŠUVAKOVIĆA u ovoj knjizi.
9. E-mail J.R.-u od 2.4.2009: “Long time ago, when I was 13-14 years old boy, I was passing Zagreb with my parents. It was night and tower of TEZ was shining stronger than today. Since than tower was a mystery for me. Later, when I came to Zagreb I understood that tower is part of factory of lamps, that tower is examination station for electric lamps.”
10. E-mail J.R.-u od 2.4.2009: “I believe that with K13 I’m making a deeper linking of imagination and reality. I want to establish a new field of collective values. I wish the tower will become a lighthouse of the city in the near future, a place of gathering and exchange of citizens of Zagreb. In this work I want to connect two concepts of the city, which usually confuse city planners, politicians and developers: the city as a theater of collective memory and the city as a theater of collective events.”
11. HANS BLUMENBERG: Paradigmen zu einer Metaphorologie, Frankfurt/M. 1998, 12.
12. Isti: Licht als Metapher der Wahrheit, u: Studium generale 10 (1957), 432-447.